sunce je granulo iza stabala punih lišća. zar je jesen? kako? zar nije maloprije bila zima? gdje sam? šetam između tih stabala očarana slikom, ali s užasnim mislima u glavi. gdje su moji ljudi i tko su ovi? zašto me Vincent uzeo?
- Aicha? - čula sam hladan i već mi poznat glas iza sebe. okrenula sam se. i dalje je imao onu čarobnu crnu kosu i nadasve čudne crvene oči. predivna bijela put, crna košulja napola raskopčala, crne hlače i ruke u džepovima. privlačan je, podosta.
- da? - odazvala sam se i stala također s rukama u džepovima. prokontrolirao me od glave do pete. od plave kose, smeđih očiju, preko crne majice i karirane košulje, te crnih hlača do starki.
- sviđa li ti se roba koju sam ti donio? - upitao me s pravom brigom u glasu. začuđeno sam ga pogledala.
- naravno kad je moja. - odgovorila sam zbunjeno, te se okrenula od njega i pošla dalje hodati. stvorio se kraj mene.
- ljutiš li se? -
- poprilično. - odgovorila sam istinito.
- na mene? -
- da. - lecnuo se kao da ga je istina zabolila, ali nije stao... i dalje je hodao pokraj mene.
- ovo je nužno. -
- bilo bi dobro kad bih ja znala zašto je nužno. je li to tebi i Cloudu možda palo na pamet? - sve što sam skrivala je planulo iz mene i počela sam se derati, te se okrenula prema njemu. ustuknuo je i stavio ruke ispred sebe.
- smiri se, molim te. -
- da se smirim? jesi ti normalan??? uletiš u Hogwarts, izvučeš me van, otmeš! moglo bi se nazvati to i tako!!! oteo si me iz Hogwartsa, zbog tebe su me skoro upucali i na kraju me strpaš s Cloudom na motor!!! tko ste vi svi??? -
- Cloud Strife, bivši vojnik, a ovo je Vincent Valentine, sjena. - Cloud mi je došao s leđa i stavio mi ruku na rame. gurnula sam ju.
- pustite me da odem i sve ćemo zaboraviti. - dala sam se u šprint i bacila pogled iza sebe. Cloud i Vinc su gledali jedan u drugoga, a onda su kimnuli glavom u isti trenutak i Vinc se pretvorio u... sjenu. panika me obuzela i počela sam još brže trčati. u manje od sekunde me netko uhvatio za ruku i probio na stablo. bio je to Vincent.
- ostaješ. - zarežao je, a ja sam ga gurnula i trisnula. kroz zrak je došla do mene poznata pjesma od koje se bol mojim tijelom proparala.
- voliš Metallicu , zar ne? - upitao me Cloud koji je dolazio hodom. pala sam na koljena i lijevom šakom zgrabila lišće dok mi je tijelo podrhtavalo od bijesa. suze su se počele slijevati mojim licem. zašto mi ovo rade? zašto me muče? Vincent se uspravio i bacio me na stablo. pala sam na tlo. digla sam se na noge i obrisala suze. Cloud je izvukao mač i potrčao prema meni. Vinc je stajao šokiran kad je vidio da mi se Cloud još više približava, a meni se suze i dalje slijevaju niz lice. nove suze. suze boli. osjetila sam bol i pala na jedno koljeno.
- budalo! - zarežao je Vincent na Clouda. stavila sam lijevu ruku na desnu i lišće je padalo po rani koju mi je Cloud napravio. nisam osjećala bol.
- nesposobna si! - Cloud je viknuo i puknuo me nogom u trbuh na što sam iskašljala krv. Vincent je dotrčao i puknuo me nogom u glavu. srušila sam se na leđa. osjećala sam kako se njihove riječi i udarci gube u daljini. sad sam čula svoju krv kako ključa, kako mi nekakve slike mene ulaze u glavu. krvoločno gledam u životinju. - hajde, Aicha, tvoj prvi lov. idemo! - rekao mi je dečko koji je sjedio na grani pokraj mene. bijela put, plava kosa, zlatne oči. otkud mogu znati da je to Jasper Hale? skočila sam na antilopu sa stabla i zabila joj zube u vrat na što je va tužno vrisnula. - bravo!!! - viknuo mi je Edward Cullen. otkud znam kako se zovu?
- što je s njom? - Vincent je zabrinuto kleknuo pokraj mene kad sam se počela grčiti.
- ne bih znao. -
ja trčim brzinom svjetlosti, vadim pištolje i ubijam vojnike. oko mene Vincent Valentine, Cloud Strife, Reno (wtf?) i Rufus Shinra (duble wtf???). - veoma dobro, HellBandit! - Rufus mi je potapšao rame i otrčali su dalje. naglo sam otvorila oči i uhvatila ovu dvojicu za gležnjeve. reagirali su u trenu. pokušali su strgnuti moj stisak.

ponedjeljak...
tamna, zagušljiva soba... roletne navučene, svjetlost probija kroz par rupa, a na njoj se ljeskaju oblici prašine. tamo u kutu, pokraj sivog ormarića leži beživotno i prazno tijelo plavokose blijede djevojke - ja!

utorak...
zgužvane posteljine koje smrde po znoju i boli. pune zgrušane krvi njezinih rana i vonj se širi kao i raspadajuća bol u njoj. a tamo pokraj zaključanih vrata začaranih čarolijama njezinog uma, onima najvećima, poput prazne duše kojoj nema spasa sjedi beživotno i prazno tijelo plavokose blijede djevojke - ja!

srijeda...
u lokvi krvi zahrđali nož s kojeg se i dalje cijedi kristalno crvena krv. kap tinte pada iz zraka i krv crni... širi se krvlju crnina kao dušom punoj očaja i želje za vraćanjem vremena... i tu iznad toga stoji, s bijelim perom u ruci s kojem kapa tinta, beživotno i prazno tijelo plavokose djevojke - ja!

četvrtak...
hladnoća je prodrla u sobu, a ona umorno diže oči s ogromnim podočnjacima i razmazanom šminkom u obliku ritma njezinih suza. prazne smeđe oči, one u kojima je nekada bio san i svjetlo, gleda u prozor i shvaća jedno - snijeg je... bijelo svjetlo je grunulo u sobu i jedna kap je pala na nju. trgla se kao vampir pred svjetlom i uplašeno skočila u prljavi krevet. srce joj je mahnito tuklo, jedino se čulo u praznoj sobi... i tamo na podu ugledala je to - izgorenu sliku onih koji su stvoreni biti jedno. vrisnula je glasno, a tijelo joj se izvilo dok joj se pod prstima grčila posteljina. vrisak je bio tako visok i njoj tako stran, glasa svoga nije čula više dana. zavoji na rukama su popucali i krv je opet počela curiti ispod njih na posteljinu, a njezin vrisak se nastavljao u beskrajne daljine. pala je leđima na posteljinu i tup udarac se čuo od vrata, dok se vrtjela kroz posteljinu uz novi vrisak. čula je povike tako nepoznato poznatih glasova, ali nije željela nikog vidjeti - samo svoj kraj. srušila se na pod uz jecaje očaja koji su tekli iz nje kao kapi iz rijeke koja vapi za utjehom. novi vrisak kao nož kojim si je probila kožu i ništa ne pomaže. treba smrt... postala je čudovište i postaje sve više dok tupi udarci udaraju od vrata, dok su povici sve glasniji i histerija je prisutna u zraku, a ona leži skupčana na podu i vrišti... vrišti... beživotno i prazno tijelo plavokose djevojke - ja!

petak...
umorna od plakanja, dosadna sama sebi, dosadna životu i snijegu na prozoru. umorna od tuge, umorna od očaja. tamo ispod prozora, upravo do kreveta, sjedi beživotno i prazno tijelo plavokose djevojke - ja!

subota...
zatvorenih očiju sluša svoje udahe, vrti sjećanja u glavi. vrti propalo vrijeme koje proklinje iz dana u dan, kao i ljubav u njoj koja raste - ali i bol. a onda je u mislima ugledala sjećanje - nje i crnog dečka kako hodaju kroz rijeku bosi. smiju se u zaletu zajedničke ljubavi. tko li je on? to je prošlost, mlađa je - kao i on. visok, lijep, upečatljivih očiju...
- Tome... - šapnula je i otvorila oči, a biserna suza joj se spustila niz obraz. otvorila je usta i počela pjevati, a glas joj je bio tako zvonak i lijep da joj je bilo teško povjerovati da je njezin, glas bezvrijedne duše

11. je mjesec - već. huh! mjeseci prijateljstva, tajni i veza su iza nas. što ima novog? pa... pomirili smo se sa Severusom (onako, u tajnosti - Jennifer i on nešto petljaju). i evo mene, hodam prema Velikoj dvorani. koraci mi odzvanjaju kroz hodnike, niz stepenice... a mene boli briga. korak ispred koraka. polako idem. čekat će me. ionako je Dumbledore rekao da ima nešto važno objaviti.

- Aicha, slušaj me. - ponovio je Tom po tko zna koji put. sjedili smo u društvenoj prostoriji Slytherina oko kamina Anna, Tom, Triton i ja. držala sam se za glavu i gledala u plamenove. na naslonu fotelje je sjedio Triton i gladio mi kosu. Tom i Anna su bili na dvosjedu i gledali u mene. Triton je također zurio u vatru. - Anna i ja smo dvije godine u vezi. skrivamo se jer... pa znaš to sve što se zbiva oko Slytherina i Gryffindora. ona zna svaku našu lozinku, ja njihovu. nalazimo se... - na to sam prasnula u smijeh. Triton me radoznalo pogledao, a ja sam se uhvatila za lice i previjala od smijeha.
~ jahala si na njemu. ~
~ tukačo. crtica točka crtica apostrof!!! nismo se... nismo spavali. ~
~ večeras ne jer smo vas mi prekinuli. ~ Anna se zacrvenila
~ Aicha, ti si čudna. znaš to? a što je ovo uopće kako mi komuniciramo? ~
~ rekla bih telepatija. ~
- što je smiješno i što se ti crveniš? - Tom je bio zbunjen, a Triton je mene promatrao. pogledom je prelazio svaku crtu mog lica koju je uspio uhvatiti. onda mu se osmijeh razvukao licem i zamahnuo je kosom kroz zrak. smirila sam se nakon još par minuta.
- ugl, dečki. Anna i ja vam komuniciramo telepatijom. to smo doznale prije tjedan dana. - Tritonu je osmijeh nestao s lica i postao je blijed jednako kao i Tom, te su se pogledali zbunjeno. - i jednostavno kad san vas vidjela onako... - opet sam prasnula u smijeh na što se i Tom zacrvenio, a Triton meni pridružio.
- a što je s vas dvoje? - upitala je odjednom Anna. naš smijeh je zamro i pogledali smo se. Triton je stavio svoju ruku na moju i nježno mi dotaknuo usne.
- u vezi oko rekao bih... sat i 48 minuta. - osmijehnuo se, a ja sam ga pogledala. dovraga, zna u minute. i ja sam se osmijehnula. u vezi? wtf??? je li mene itko pitao i za šta ovdje? ummm... okey, odgovor bi mi bio da, al cijenila bih da me netko pitao. mislim, ddddddd... pogledala sam Toma i onda sam se sjetila one večeri kad mi je uputio onaj pogled. dovraga! zar sam morala baš to reći?
- ja moram ići. - rekla je Anna i otišla do portreta.
- otpratit ću te. - skočio je Tom i izjurili su iz društvene. Triton i ja smo ostali sami. zavladala je tišina. gledao je u mene, a ja sam (iz sebi neznana razloga) izbjegavala njegov pogled. gledala sam u plamenove u kaminu. ustala sam se.
- sjedni. - rekla sam mu i pokazala na fotelju. ja sam se izvalila na dvosjed i stavila ruke ispod glave. Triton je počeo pjevušiti:

tjedan dana je prošlo od one grozne kiše, a mene uhvatila prehlada. Triton kao da je imun na to. stajao je u praznoj učionici pokraj mene jedne noge naslonjen na zid i s rukama u džepovima. tjedana dana, svaku večer, on i ja odrađujemo kazne kod Minerve. još tri tjedna tako... tri prokleta tjedna.
- gospodine Pucey! gospođice Riddle! - prošla je pokraj nas onako kao da je uzdignuta iznad nas odnosno kao da je progutala metlu. crna pelerina je zavijorila iza nje i sjela je za katedru. Triton i ja smo se samo pogledali i krenuli u prve klupe. sjeli smo odvojeno, po njezinim zahtjevima. - još jedna večer kod mene i vas dvoje odrađujete kaznu zbog kršenja školskih propisa. jasno vam je da ste dobili mjesec dana kazne i 50 bodova manje za vaš dom? 25 bodova po osobi? i ako budete iti jednom nedostajali, pa bila i bolest u pitanju, imate dva mjeseca dodatne kazne? -
- jasno nam je. - rekli smo u glas i opet smo se pogledali.
- bez ikakvih komunikacija. - dreknula je i zamahnula štapićem, te se između nas stvorio zid. - ovo morate večeras prepisati. - bacila nam je knjige na stol. otvorila sam zadnju stranicu. 232 stranice? u jednu večer? vještice opaljena, ti nisi normalna! bacila sam pogled prema zidu. nisam ga vidjela. uzdahnula sam, a ona nam je bacila bilježnice. - i najmanja greška će se obilježiti kad ja bacim određenu čaroliju i bolje vam je da bude čitljivo inače ćete morati dva puta iznova prepisivati i još mjesec dana kazne. - sjela je opet za katedru. - možete početi. - uzdahnula sam i počela prepisivati. ruka me zaboljela, blago rečeno, ali nisam stajala. 230 stranica sam prepisala kad se Minerva oglasila. - ubrzajte. 3 su sata ujutro. - onda se pretvorila u mačku i nestala ispod stolova. prepisala sam još dvije stranice i popucala prste, te zatvorila i knjigu i bilježnice. - gotovi ste, gospođice Riddle? -
- istina. - ustala sam se i zid je nestao. vidjela sam da Triton sigurno već duže vrijeme sjedi jer je gledao u plafon. onda me pogledao. Minerva je zamahnula štapićem i knjige je oblila zelena boja. - možete ići. - ustala sam se i par knjiga mi je palo na pod. Triton ih je pokupio i dodao mi ih, te je skupio papir i otvorio ga. pročitao je par redaka i pružio mi ga.
- sad shvaćam što ti nedostaje i zašto si tako hladna. - rekao je zamišljeno. uzela sam papir od njega i pročitala par svojih riječi.
hate my life. hate my existence. just let me bleed in this cruel city without love for me.

- da? - njezin glas mi je tako jasan ostao.
- nisi ti loša cura, znaš? - šok i nevjerica. slatko sam se nasmijala na taj izraz njezinog lica.
- jesi ti stvarno Slytherin? -
- najstvarnije. - osmijehnula sam se. - zašto ne pođete sa mnom do mog društva? - mahnula sam glavom prema dečkima. zbunjeno je pogledala oko sebe i pozvala Jennifer i Victoriu.
- u tom nas slučaju zovi Anna, Jenny i Vic. - zacvrkutala je Jennifer. opet sam se osmijehnula i krenule smo prema njima. Triton je bio šokiran i blijed. gadljivo me pogledao.
- družiš se s mješancima. - šapnuo mi je na uho.
- onda su ti rame uz rame. - odvratila sam mu, a Severus se nasmijao.
- ti imaš uši na dupetu. - Triton mu je spustio.
- bar imam dupe za razliku od tvoje ravne pozadine. - Severus ga je oprao.
- Severuse, stari... - počeo je Tom i stavio mu ruku na rame. - često brkaš druge ljude s tobom. - prasnuli smo u smijeh, a Severus se stopio s blatnom zemljom i pocrvenio.

- dobro došli u novu školsku godinu dragi moji stari, a i novi učenici. - počeo je profesor Dumbledore. - stvorit će se nova prijateljstva, raspasti stara, obnoviti stara i tako dalje i tako bliže. - zavrtio je rukama oko sebe kao dvjema ogromnim kesama punih bombona (doduše to je zbog onog odurnog ljubičasto-zlatnog odsjaja s njegove pelerine). - za početak par obavijesti... -

lijepa sjećanja, ali prazna spavaonica. kišne kapi vani, a ja sjedim na prozoru i slušam kako bubnjaju od prozor... crtam oblike po prozoru... R... I... T...
- ŠTA? - vrisnula sam i obrisala istog trena. - ne... ne... ne... - zatresla sam glavom i sjela na krevet.
- Aicha? - čula sam kucanje ispred vrata.
- da? - u sobu je ušao Tom. - kako si dospio ovdje? -
- glavni prefać! - iscerio se, te isprsio pokazivajući značku. poput lista odnešenog s vjetrom je došao do mene, te se okrenuo oko sebe i srušio se na krevet. - okreti mi nikad nisu išli. - nasmijali smo se.
- a niti plesanje. - ispravila sam ga i počeo me škakljati. - NE!!! TOME!!! hahahahah NEEEEEE!!! - vrištala sam.
- LAPD!!! - uz povik je Triton razvalio vrata i ušao u sobu u ruci noseći pištolj na vodu.
- okey, okey! I give up! - Tom je ispružio ruke u zrak i digao se na što sam se ja ritnula i pogodila ga nogom u glavu.
- uhićen si i imaš pravo na šutnju po svim zakonima propisanim, popisanim i opisanim... - počeo je Triton i stavio mu plastične lisice, te ga oborio na pod. prislonio mu je pištolj na glavu. - ideš, maco! - viknuo je i pružio mi ruku, na što smo se pukli dlanovima. onda smo se uozbiljili i skočili dva metra jedno od drugog.
- ŠTO SE TO OVDJE DOGAĐA? - viknuo je Snape i ušao u spavaonicu na što se Triton okrenuo i oblio ga vodom iz pištolja.
- ispričavam se, uplašili ste me. - rekao je luckasto i uz crvenilo na licu počešao vrat.
- gospodine Pucey! u svoju spavaonicu! I ODVEŽITE GOSPODINA RIDDLEA!!! -
- da, gospodine. odmah, gospodine. - rekao je Triton i bacio mi pištolj, te oslobodio Toma. njih dvojica su uz smijeh istrčala iz sobe.
- na spavanje, gospođice Riddle. -
- da, gospodine. laku noć, gospodine. - rekla sam skrivajući pištolj iza leđa. Snape je otišao, a ja sam se srušila na krevet držeći pištolj u ruci. počela sam ga okretati po rukama. zatvorila sam oči.

- Aicha! - zvuk mog imena mi je proparao uši. tko to dovraga može mene zvati ovdje? na bezjačkom kolodvoru? lijeno sam digla pogled s kolica punih sa svojom sovom i kuferom da pogledam osobu koja mi je mahala. došla sam uz par koraka do nje.
- Severuse. - pozdravila sam jedinog prijatelja iz škole. promotrila sam ga. kosa mu je narasla preko ljeta. od one duge smeđe do ramena, sad je već skoro do pola leđa. zelene oči su veselo gledale u mene. preplanuo je. ja sam naprotiv i dalje imala svoju dobru staru plavu kosu i ozbiljne (previše ozbiljne) smeđe oči, te blijedu put.
- ideš u vlak? - upitao me.
- ne, idem u lunapark. - odvratila sam sarkastično i projurila pokraj njega, te izašla na pravi peron. čarobnjački peron. doviđenja bezjaci! vidimo se na ljeto! gurnula sam kolica ispred sebe i stala ispred ulaza u vlak. tamo je stajao, naravno, on. u pari lokomotive me čekao s rukama u džepovima. crna kosa mu je letala okolo na blagom povjetarcu. prišao mi je.
- Aicha. -
- Tome. - zagrlili smo se. moj brat. huh!
- ja ću biti s glavnim prefektima. dođi do mene budeš li me trebala. u redu? - šapnuo mi je na uho.
- naravno. - osmijehnula sam se i odvojili smo se.
- daj, Tome... stari, idemo. - čula sam poznat i meni nimalo drag glas. pogledala sam dečka koji ga je vukao za rukav. meni potpuno arogantan, ali ipak zgodan Triton. kosa do ramena, majica na Metallicu (kao i svaki put na početku godine). - ooooooo, Aichy... nisam te vidio. - rekao je sarkastično.
- samo tako nastavi i meni dobro. - odbrusila sam mu dok sam uzimala kufer i sovu.
- ja ću ti pomoći. - ponudio se Triton, a ja sam se odmah povukla par koraka.
- hvala, ali ne hvala. - rekla sam gadljivo.
- dječice, mir mir. - rekao je Tom i uzeo moj kufer. - nadam se da je meni samo hvala. -
- naravno. - prošla sam pokraj Tritona i otišla desno niz hodnik i ušla u prazan dio. Tom je ušao iza mene i stavio mi kufer na mjesto.
- zašto ne uđeš nekad kod nekog drugog? -
- volim biti sama, znaš to i sam. -
- ne živi se od samoće, seko. - prošao mi je prstima kroz kosu i izašao. zatvorila sam vrata za njim i ostavila svoju dobru staru sovu Kometa na sjedalo preko puta sebe. upalila sam mp4 i pustila pjesmu dok sam gledala kroz prozor.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.